kopi pejst

NA MORU S MALIM

Stigli smo u Zadar i pravac plaža. Na povratku smo otišli u Getro. Platila sam karticom i spremila ju u džep, a novčanik ostavila. Kad smo došli u apartman, oprala sam veš i raširila na balkon. Ulazim u sobu a muž drži Malom ruku na čelu."On gori!". Na Hitnu.Uvijek zdrav, idemo samo na cijepljenje, kud baš sad da se razboli. Doktorica je rekla da je grlo crveno, davati sirup i skidati temperaturu. Uzeli smo sirup u ljekarni a Lupocet čepiće nismo, imamo ih. Dobio je jedan u Hitnoj, znači slijedeći za četiri sata, oko ponoći.Vani piri, spustili se oblaci i počela kišica. Moramo ga tuširati hladnom vodom.On se otima,urla, ja ga brišem, pjevam, nosam ga. Muž skakuće oko nas dvoje i živcira me. Svađamo se. Vrijeme je za čepić. Neseser sa lijekovima je ostao u autu, na pedeset stupnjeva, pa su Lupocet čepići za guzu postali Lupocet krema za guzu. Kišica se pretvorila u pljusak, grmi, vjetar se pojačava. Muž odlazi naći dežurnu ljekarnu i kupiti čepiće. Ja ostajem sa Malim, vani prava oluja, lupaju škure, dolazi Gazda i daje mi svijeću. Nestaje struje. Mali plače, petljam sa šibicama i palim svijeću. Muža nema. Nakon sat vremena još uvijek ga nema. Da mu se nije što dogodilo? Malom stavljam hladne obloge, neće lijek, sipam u sok.Popio je. Muža još nema. Ja kao u onoj pjesmi od Tadijanovića, gdje majka bijelo platno tka, sjedim pored svijeće i ljuljam dijete. Gdje je? Da nije sletio sa ceste? Možda su ga oteli, ima tih što kradu ljude i prodaju organe. Bože, što ću sama u nepoznatom gradu, sa bolesnim djetetom! Neka dođe, joj Bože, samo neka dođe. Došao je. U centru nema struje, dvaput se izgubio u mraku po onim uskim ulicama dok je našao ljekarnu. Mali spava, mijenjam mu oblog i stavljam čepić. Ujutro sam se sjetila veša na balkonu. Sve je bilo tu osim mog Grudnjaka Za Sreću.Vijorio se sa susjedovog dimnjaka. A ja za dva tjedna imam razgovor za posao! Kog vraga Ovi zidaju dimnjake? Ionako ne znaju što je zima! Muž je zvao Getro. Nema novčanika. Sutra ga je vidio švedski turist u smeću i donio u policiju. U novčaniku su bile osobna, zdravstvena, karton od Malog za cijepljenje, recept za pinđur, hodžin zapis protiv uroka, hodžin zapis "da para ne bježi", moći Sv. Ante sa Kirvaja u Sladojevcima i Logest menstrualni kalendar. Nema 300 kni 50 dolara iz tajnog pretinca. Prolazili smo tamo di stoje trajekti, jako piri, muž mi pije krv na slamku, Malom je pao lav, sagnula sam se da ga podignem, vjetar mi je digao suknju i uslikala sam trajekte, putnike, članove posade i sve na obali. Počela je kiša.Sutra opet kiša. I idući dan. Bilo nam je dosta mora. Via Slavonia! Stali smo jedino kod Macole i slikali Malog pored onih lisica što sjede za stolom i kartaju.

05.09.2006. u 08:33 | 2 Komentara | Print | # | ^

doviđenja do,nadam se, uskoro


cijenjeno čitateljstvo!

ovaj blog je pokrenut u svrhu skidanja kila. kao što već rekoh jednom, pretvorio se u čisti egzibicionizam. kad sam prije dva mjeseca počela ovdje pisati, imala sam 92 kile. Danas imam 81-82. znači, otišlo je 10-ak kg. samo još da ta tanka linija na vagi, ode još više u lijevo. da pređem tu čarobnu brojku 79,5. onda će ići još brže. nije loše za dva mjeseca. zbilja nije. danas su me zvali na posao. morala sam podići svoju zdravstvenu iskaznicu. na porodiljski sam otišla sa 78 kila, i to je bila moja naveća težina u životu, ako ne računamo trudnoće. onda, prije godinu dana sam započela sa dijetom, i morala sam prestati....inače sam uvijek imala 69-70, i izgledala čist pristojno. ma ne pristojno, nego sam bila komad, a s obzirom na svoju građu i visinu, ta težina je bila u redu.

jest da je vaga ta koja me raduje, ali najviše se ravnam po robi. srela sam jednu kolegicu prije dva mjeseca. danas me je šokirano pogledala i rekla da sam užasno smršavila. deset kila bejbe, rekoh joj. aaaaaa, reče ona. tako.
zašto ja sve ovo pišem ? pa zbog kojekakvih okolnosti, a ponajprije zbog prelaska na drugu adresu, na kojoj ću boraviti cijele dane, doslovce, objavljujem da se na neko kratko vrijeme opraštam od bloga. ni u zadnje virjeme nisam nešto ažurna, sve zbog te moje drage kućice, moje dječice i ostalog. jan je počeo jesti rižolino, jabuku i slično. još uvijek dojimo, ali rjeđe,.... provodit ćemo cijele dane tamo. čim više, što smo sasvim slučajno postali i vlasnici jedne male mačke. karlo je oduševljen, ma možda i dosadan, obožava tu mačku. ulica u kojoj ćemo uskoro živjeti je jako prometna, a ova mačka ga je zabetonirala u vrtu. kad ću zbilja preseliti, ono stvarno, ne znam. nadam se do božića, ili još i prije. razlog zbog čega tako kasno planiram seliti ? lova. bankrotirala sam totalka, ali znam da je to cijena slobode, i da ćemo se izvući iz minusa i ostalog, jer nismo prorajtali novce na gluposti, nego na budućnost, svoju i svoje djece.
i da, ne pišem velikim slovima, jer me zeza tipkovnica, radi neke kikseve

tako, tko me čita, mrvica, zarjamama, i druge mame koje nalete kod mene: neka vam je uspješno skidanje kila, vaši životi, nek vam dječica budu dobra i zdrava.

možda me ne bude koji tjedan, možda koji mjesec, mada ne vjerujem da će biti baš tako. možda ja sve to trkeljam bezveze, pa opet osvanem tu za koji dan. ne znam. jednostavno ne znam. jako puno radim tamo na kući, i ubija me ovo vječno vozikanje. kuća je na drugom kraju grada, moja mama je opet na trećem kraju grada kad odvozim djecu na čuvanje, izgubimo vrijeme bezveze, a kuća je sad u mnogo pristojnijem izdanju nego prije. stavili smo gips ploče na stropove, muž upravo oblaže zidove, kupaona je odavno gotova, ovih dana se trebaju lijepiti pločice u kuhinji i u hodnicima i na terasi, ja ratujem sa kojekakvim bubama koje vrše agresiju na moj kupus :), vežem paradajz, kopam, berem grašak, i ostalo. seljak sto posto. ali bar znam što jedem, i nije mi ništa teško. samo to faking vozikanje

dok poberemo klince, vraćamo se mrtvi umorni ovamo, .....

toliko

nadam se da ću se slijedeći put javiti sa 75 kila , ili čak i manje

bok


04.07.2006. u 22:46 | 7 Komentara | Print | # | ^

Rad nedjeljom


Praznik. Danas je navodno praznik. Možda za one u državnim firmama ili privatnim koji se drže kalendara. Po ničemu oko mene ja ne mogu zaključiti da je danas praznik. Ustvari, muž je jutros ustao u šest, umjesto u pet, i otišao na posao. Nakon kave ja ću otići u trgovinu u susjedstvu. Kupit ću kruh, mlijeko i cigarete. Poslije podne, kao i svaki drugi dan ovog tjedna, spremit ću djecu i odvest ih kod moje mame. Sa mužem ću raditi na kući, odnosno u dvorištu, pojest će me komarci itd. Ako nam nestane mineralne, soka ili nečeg drugog, muž će otići u neku od trgovina i kupiti. Jer, mada skoro sve trgovine danas rade do 12, uvijek ima neka koja radi cijeli dan. I tom trgovcu, kao i većini trgovaca u našem malom gradu, danas je radni dan. Ako mi slučajno zatreba svježeg kruha, peciva ili poželim smazati burek (neću, nego samo hipotetski), radi neka od pekara. Ostale rade obavezno do 12, ali uvijek ima neka koja radi cijeli dan. I curi koja je u pekari, danas je radni dan. Platit ću, u većini slučaja, karticom ako nemam keša. Ako mi treba keš, otići ću na bankomat. Ako moj ne radi, a to se zna dogoditi, u krugu od 50-100 metara, imam pet drugih bankomata (Sonic, Slavonska banka, Poštanska, Reiffeisen, Erste) Ovako, sad sam navela da za skoro sve što mi danas zatreba, mogu u roku 15 minuta, ovisno da li sam pješke ili makinom, ... kupiti. Da li mi to odgovara? Da. Da li je to dobro, uzevši u obzir ljude koji rade u trgovinama ? Ne.
Kao što bi rekao netko "nema više ni petka, ni svetka" za te ljude. Odnosno, to su uglavnom žene. Veliki sam protivnik skoro svih stvari koje propagira Katolička crkva kod nas (miješanje u politiku, vjeronauk,kontracepcija), ali u vezi rada nedjeljom i blagdanima, e tu sam uz njih. Ne zbog svjetkovanja Dana Gospodnjeg, nego zbog tih ljudi koji rade. Evo, napr, u našoj trgovini rade dvije žene. Imaju samo dva slobodna dana u mjesecu. Jednu nedjelju radi jedna žena, drugu- druga. Na TV-u, u raznim kontakt emisijama koje govore o radu nedjeljom, uvijek se javi neki suprug od žene koja radi nedjeljom i čujem uvijek jednu rečenicu koja glasi ovako: " Zamislite kako je meni, ja rijetko imam nedjeljni ručak i jedem podgrijano". Prevedeno na moj jezik:" Zamislite kako je meni. Moja žena radi u trgovini, umjesto da radi doma i kuha mi juhu sa mrkvom i poha šnicle, guli krumpir, pere salatu i pravi princes krofne". Svatko tko zna kako je tapkati oko slavonskog tradicionalnog nedjeljnog ručka, pogotovo po ljeti, zna koliko se žena preznoji i naradi dok dokona familija leži pred televizorom. Odoh ja sa teme.
Nekad nije bilo svježeg kruha nedjeljom. Kupili bi dvije štruce subotom. I nije nam bilo ništa od tog starog kruha. Trgovine nisu radile. Pekare nisu radile. Evo mi napr. kupili smo sve za kuću nedjeljom u Baumaxu u Osijeku. I onda to pričam šogorici iz Austrije pa ona šokirano pita "U nedjelju?". Da, u nedjelju, jer je tu nedjelju moj suprug bio slobodan, i imali smo prijevoz, inače radi dva vikenda u mjesecu. Više bih voljela da mi suprug ima kakvo- takvo normalno radno vrijeme, pa da to odem uzeti u subotu ujutro ili neki drugi dan. Ili bih nešto iskemijala iz jednostavnog razloga jer bih bila prisiljena pošto trgovina ne radi.
U vezi novca, dizali smo ga u banci. Vikendom si mogao jedino čekati ponedeljak ako trebaš novac, a karticom nisi mogao uzimati novac na bankomatima i platiti račun u lokalu ili trgovini iz jednostavnog razloga jer nije bilo bankomata, mnogi lokali nisu primali kartice, a i da jesu, jako važno, jer kartice nismo ni imali. Koliki je danas broj kartica u Hrvatskoj po glavi stanovnika? Vjerujem velik, ne moram ni čekati neke statistike. Nije da se ja bunim i želim vratiti u Srednji vijek, ali imam lagani osjećaj, da sam prije lakše baratala sa novcem jer nisam mogla do njega. I kao da sam manje trošila i više imala. Ili je to tako jer sada imam dvoje djece, i kuću koju adaptiram, ili,.... odo ja sa teme
U toj obećanoj, priželjkivanoj, i bogomdanoj Europi, kojoj naša Vlada tako stremi (moj stav nije bitan), ne radi se nedjeljom. I većina trgovina subotom stavlja ključ u bravu u 17,00 odn. 18,00 sati. I nisu siromašniji od nas. Čak suprotno. Radnik je plaćen za svoje prekovremene, i ima pravo na tjedni odmor. I radnice u Billi ne rade za siću koju primaju naše žene, a da o čišćenju snijega, i ostalim stvarima ne govorim.
Ispitivali su trgovce kod nas što misle o radu nedjeljom. I mnogi su rekli da su se već navikli, i da nema problema ako i rade, ali neka im to i plate. U Hrvatskoj se skupi, navodno, 4.000.000 neplaćenih prekovremenih radnih sati. Ostajanje nakon radnog vremena, praznici i nedjelje. Broj velik, pozamašan čak, ali navodno istinit.
Da li smo postali razmaženi s tim nedjeljama? Mislim da jesmo. Evo opet jedan primjer. Svaki dan odlazim u trgovinu u susjedstvu. I kad je najveća gužva? Nedjeljom! To je jedini dan kad vidim ljude iz okolnih ulica koje ne vidim danima, pa dok čekamo da žena nareže salamu, zamota bombonjeru, izvaže banane, .... malo popričamo. Dok je drugim danima nekad laganini, pričala mi jednom trgovkinja, nedjeljom se baš ful umori.
Kad bi ukinuli rad nedjeljom, nama potrošačima ne bi to bilo pravo. Navikli smo se. Pa bi prošlo neko vrijeme, i onda bi se i na to, opet, navikli. Trgovci bi imali bar četiri dana mjesečno odmora, a da li će doma mijesiti domaće rezance, filovati torte ili spavati do dvanaest, njihova stvar. Ako mi imamo bar nekoliko dana mjesečno da se odmorimo, i to nam se garantira i Zakonom o radu (još kad bi ga se i pridržavali), neka onda imaju i oni. Neće se ništa strašno dogoditi ako ne možemo kupovati nedjeljom. Može se uključiti mozak dan ranije.



22.06.2006. u 13:05 | 3 Komentara | Print | # | ^

Poznata TV lica, Tapšači


Znala sam biti, u prvih dva-tri mjeseca nakon poroda, zbog hranjenja bebe, zabetonirana na kauču (kao Peg Bundy). I naravno, blenula u TV. Pošto često nije bilo ništa pametnije, gledala sam Sanju. I kao u svakoj takvoj emisiji, bila je na onim mini tribinama, i publika. Nisam nikad nešto extra razmišljala o toj publici. Šta ja znam, tamo su rođaci od gostiju, možda netko od onih što zovu i prijavljuju se na 060 ... nešto, zbog manjka tapšača, mislila sam, možda tamo sjede portiri od te TV kuće, ili studenti na praksi,..... Ukratko, nisam nešto razmišljala o publici.Dobro. I jednom ja uočih među tim ljudima jednu žensku. Mislim, nije to bila ženska koja bi dospjela na naslovnicu, ili nešto tako. Imala je, ajmo tako reći, neku zbunjeno-pospanu facu, kosa zalizana u rep, veliki zubi. I onda sam ju primjetila i sutra i sutra, i opet sutra. Zaboravila sam na nju. Dok ju nisam vidjela kod Zuhre. Ženska je cupkala i tapšala, naravno, dok se ona koza Danijela penjala na stol
-Ej, pazi ovu žensku, ta ti je par dana tapšala kod Sanje, rekoh mužu
-Koja ?
-Ma ova, sa konjskim zubima....

Kod Sanje sam uočila i jednog sijedog gospodina sa istim takvim sijedim brkovima. Čovjek uvijek skockan, odijelo, kravata i osmijeh od uha do uha, bilo da se radilo o trgovini ženama, Halidu Bešliću ili nasilju u obitelji.
Ima još jedna ženska. U ranim pedesetim, plava kosa do ramena, šiške, očale koje glume neki rajf, uvijek našminkana. Vidjela sam ju kod Zuhre ovu subotu.

Neko vrijeme piči na TV-u reklama za Festival glumca. I onda kaže tip u pozadini:
-Osjeti gnjev moj!
-Zašto?
-Zbog oca mog !!
-Aaaa!!
I onda vidimo sijedog gospodina sa istim takvim sijedim brkovima, i skockanu ženu u ranim pedesetim kako poskoče prema nazad, kao od straha, preplaše se i zabezeknu, a ženska još i podigne ruke. To su ono dvoje što su stekli poveći staž kod Sanje i Zuhre. Nisam sigurna, a možda sam ih vidjela i na HRT-u.

Ovo je mala zemlja. Stalno jedni te isti ljudi sjede okolo i tapšu, pa ih nije teško za uočiti. Navodno su plaćeni 250 kuna po emisiji. Da li su to ljudi koji su ostali bez posla u onoj kritičnoj dobi kad ih više nitko neće? Mislim, i meni je jedan djed pred mirovinom, kad sam imala 21 god. i došla na razgovor za posao, rekao da sam "prestara". Kako li je kad ti to kaže netko a ti imaš 45-50 godina ? Jer, da su zaposleni, ne bi mogli obilaziti sve moguće i nemoguće "Took šouve", provoditi sate i sate na snimanjima, i ... tapšati. Neka ljudima, neka zarade ako mogu. Samo što, ako ste postporođajna Peg Bundy, onda ih skužite, i pola emisije, dok manekenkice govore o potrošačkoj groznici i peglanju kartica (usput vele da uopće nemaju karticu, a nemaju ju, jer nemaju stalne prihode, glume glamour uz prazne frižidere i 500 kuna po nekoj reviji, čekaju Auto show na Velesajmu kad kapne zbilja dobra lova,...... i traže svog nogometaša), vi ustvari, gledate publiku i onda viknete onom tko je pored vas:
-Ej, pazi onog tipa, u prugastoj košulji, tog sam vidjela jučer kod Maje.....
-Daaaa?
-pa evo ga opet, i ona ženska je bila kod Zuhre

Moja sestra ima teoriju da su nekad kod Željke Ogreste dovodili ljude iz Domova umirovljenika. Sama starež. Dobri su mi bili kad dođe Gobac ili Let 3. Ne znaju da li bi se zgražali, ili radili ono zbog čega su tu.... tapšali. Obratite pažnju, ako nemate pametnije posla, pa ćete vidjeti desetak lica, rotiraju se, sigurno se međusobno i poznaju, možda postoji cijela jedna subkultura tapšača. Zamislite, možda imaju Face među sobom, koji su prošli sito i rešeto tapšačkog svijeta; Večernju školu, Zuhru, Bingo, Maju i cijelu sezonu Sanje. Već su počeli nastupati i po reklamama, i otimaju kruh našim jadnim napaćenim manekenkama, koje su samo korak od toga da daju oglase za eskort.
Ljude koji su već na "Ti" sa snimateljima, producentima,.... Ono, producent sve to priprema pa kaže,
-Daj mi u prvi red Jozu, Mirjanu i Malu sa dobrim sisama, a više mi ne zovi Marka
-Zašto, odgovara tamo netko
-Previše se klebari, i ne tapše dovoljno.

Možda su ti ljudi, koje stalno viđamo, dobri tapšači, tko zna kakvi su to kriteriji koji određuju dobro tapšanje. Iskusni tapšači sigurno imaju neki savjet za nove snage. Znaju gdje se najbolje plaća, gdje je dobra kava i gdje ima sendviča. Sto posto među sobom prepričavaju što se događa kad završi snimanje, sjete se koje anegdote naših platinastih zvijezda, pred kojima moraš pokriti oči da ne oslijepiš zbog sjaja, kad ih sretneš u "Mangu" na rasprodaji, oni te naše velike zvijezde, zovu nadimcima. Više i ne traže autograme od njih na snimanjima. Pa već su si postali kompići. Samo što ovi šute i dobiju 250 kuna, a mi bi, mi postporođajne Pegice, možda rekle da i našim zvijezdama netko da 250 kuna, samo da šute.

Televizor nisam mogla ugasiti, teško da se može čitati, tipkati pred ekranom ili ispijati kava, dok pokušavate disati što tiše, da drugorođenac zaspe. Nešto moram raditi, dosadno je samo sjediti i buljiti u taman ekran.

Sad rjeđe gledam TV, jer šalabazamo sa kolicima, ili sa mužem odlazim raditi na kući, ali ipak nekad gledam taj TV, i vidim poznate face koje sjede, smješkaju se, i .... tapšu.

07.06.2006. u 14:24 | 6 Komentara | Print | # | ^

NOVINE O NAŠEM GRADU


Dok ne dođe taj dan i ja preselim u svoju kuću, živjet ću kod muževih staraca. Mi (suprug, djeca i ja) smo na katu, svekar i svekrva su dolje. I tako jučer netko sjeo na zvono. Izlazimo i ja i svekrva. Znači nepoznat, čim je zvonio na oba zvona. Dobar dan-dobar dan. Stoji malo jači čovjek, i kaže nešto ovako: Evo ovo su jedne novine, O NAŠEM GRADU, ako ste zainteresirani, tu vam svašta piše, zovu se "Građanin", cijena je pet kuna,.... Svekrva kaže da će ona uzeti jedne. Ja pitam čovjeka da li su to novine O NAŠEM GRADU, on kaže "Da!". Na prvi pogled, "novine" izgledaju poprilično jadno, ali to im je prvi broj, mislim si ja, pa valjda kad vide kako to sve ide, onda će urednik to srediti, ... A4 format, i liči na veliki letak, samo što nije u boji. Dobro.
Ja zaboravila na to, i odem tako dolje kod mame, i slučajno vidim novine. Hm, novine. O čemu se zapravo radi; 10-ak stranica, sa strane priklamano klamericom, naslovna strana je onda samo zaljepljena ljepilom na taj sastav od klamerice, običan fotokopirni papir, mislim da bi djeca u OŠ napravila mnogo bolje novine. Živa lakrdija. 5 kuna? Ne kupujem novine, ali mislim da je Jutarnji i Večernji 6 kuna, znači samo kunu skuplji, a 24 sata oko pet kuna. A ipak su to kakve-takve novine. Mislim, prave, iz tiskare, i u boji!! I ima puno slika, i još svašta. Ajd dobro. Šta ima unutra? Pa, kao prvo i prvo, vidi se slika urednika koji se preziva Duga. Urednik, kako to obično biva, obratio se cijenjenom čitateljstvu, predstavio tiskovinu, po onoj slici bih rekla da jako sliči onom stričeku koji je prodavao novine od vrata do vrata. Ima nekoliko reklama, i to za fotokopirnu radnju, knjižaru, i sl. U čemu još govore te novine; pa imaju razne novosti, ima priča o ženi koja se sudi za skrbništvo nad djetetom (2 stranice), i detaljan prikaz jednog sudskog procesa, nisam imala vremena to detaljno proučiti, samo sam primjetila da se sudski proces vodi protiv osobe koja se preziva isto kao i "urednik" - Duga. Čovjeku prvo pada na pamet da su on i urednik u nekom rodu. Bilo mi je čudno jer u našem gradu uopće nema tog prezimena, bar ja nisam čula za nekog tko se preziva "Duga". Ali kako dolaze novi mještani, i sama sam pridošlica, pomislila sam da su i ovi došljaci. Idemo dalje. Imamo fotokopije tužbi, sudskih rješenja, presuda, uplatnica, nisam uopće čitala tekst, kako se okreću stranice vidi se prikaz tog čovjeka i njegove borbe protiv sustava, a jedan od naslova je bio i "Ali to nije sve, nisu mu priznali ni troškove putovanja"... pa malo ja bacih pogled šta je ta hladna, birokratska ustanova ovaj put napravila prema nekom našem jadnom sugrađanu. Veli " kako tuženik ima godišnje prihode u iznosu od 243.543 kuna!!!!! , nije oslobođen plaćanja ....". I onda tekst o jadniku koji jedva preživljava od te crkavice. Samo ću napomenuti da ja za taj iznos godišnjih primanja, moram raditi 10 godina. Od desetak stranica te kupusare, više nego pola je o sudskom procesu.
Stječe se dojam da su "novine" pokrenute samo zbog tog sudskog procesa. Osim toga, istaknut je oglas gdje se nudi odlična zarada, a osim toga, traže i prodavače novina. Oba oglasa su povezana. Ne znam da li će se opet pojaviti na vratima. Mislim, htjela bih pitati da li će biti još vijesti o našem gradu. Naime, ja znam gdje živim, a to svakako nije Đurđevac! Jer osim sudskog procesa, reklama za fotokopirnicu i knjižaru, borbe jedne majke za skrbništvo (ništa me ne bi čudilo ako je ta žena susjeda od obitelji Duga), i koje vijesti iz Đurđevca, nema više ničega. Ja ne živim u Đurđevcu! Kad kažem "naš grad" pri tome ne mislim na Đurđevac! Da li je Đurđevac uopće grad? Ne želim vrijeđati nikoga, ali ne znam. Svekrva je dala pet kuna za tu glupost, misleći da će tu naći ponudu sa naše tržnice, cijene komunalnih usluga, koji članak i sve ono što jedna starija žena može očekivati od lokalnih novina. Kažu "izvrsna zarada". Pa normalno, nekog vraga nakucam, odem kod sestre koja vodi proces zbog oduzete puške i živi u drugom mjestu, na netu nađem novosti iz recimo, Virovitice, obećam teti u fotokopirnici da ću joj objaviti oglas ako mi jeftinije naplati kopiranje, i evo love! Jedino ako urednik nije kod sebe na poslu, na račun države, sve to iskopirao, priklamao i priljepio tzv. naslovnicu ljepilom "TOZ". Kako bih ja zaradila? Sa kolicima i bebom hodam po gradu, a ne da čekam 1.600 kuna i jedva krpam kraj s krajem dok adaptiramo kuću. Mislim da bih imala više uspjeha, jer kakva sam ja majka ako ne bih pucala na sentiment i sažaljenje zbog bebe koja se kuha na 30 stupnjeva, dok se majka bori za život i od vrata do vrata prodaje novine. Bilo bi love. Dok me slijedeći put netko ne dočeka sa sikiricom. Čovjek je rekao "novosti iz NAŠEG grada". Sigurno o ovome nije lagao, kad uopće ne živi ovdje, nego u Đurđevcu, a to je "NJEGOV" grad. I kad kaže "NAŠ" misli na Đurđevac. (jesam ga udavila sa ovim Đurđevac, Đurđevac...). Pitam svekrvu kako joj se čine novine; "Pa to je sve o Đurđevcu i nekoj sutkinji. Glupost!"
Pitam se na koliko je još vrata pozvonio i prevario ljude. Najbolje od svega je što listaš i listaš, očima tražiš nešto tebi blisko, dođeš na kraj, a ono samo tekst o izvrsnoj zaradi i potražnji za novim prodavačima, i više ništa. Heh! Mislim da neće dugo tako. Naći će se tu netko i sigurno će policija imati posla. Koliko je zakona prekršio? Pa sigurno mora imati neku dozvolu za izdavanje novina, registriranu firmu, negdje mora pisati što su točno "novine", kako trebaju izgledati, osim toga, radi se i o prevari, utaji poreza, itd.

Tko je iz Virov.-podravske županije i šire, ako vam dođe buckasti striček sa novinama na vrata, i ako vas zanima jedan sudski proces i novosti iz Đurđevca, samo izvolite




29.05.2006. u 10:44 | 4 Komentara | Print | # | ^

EKRAN PRIČE


Među sto najboljih pričica, ušle su moje dvije. Yeees!! Prvi put u životu ću biti ukoričena. Završavam jednu podužu priču i šaljem u svijet. Da li ima tu neka lova? Za sada - ništa. Prvi put sam nešto svoje poslala na natječaj, od tri su među 200 najboljih ušle dvije i sad su među sto najboljih. Dobar mi dan, svima dobar dan!

haj

20.05.2006. u 07:10 | 11 Komentara | Print | # | ^

Gaudeamus igitur, juvenes dum sumus....



Gledam ja Vijesti i vele tamo da će, poput Osnovne, biti obavezna i Srednja škola. Jer navodno, više od polovice stanovništva ima samo osnovnu školu, i zabrinjava pad upisa u srednje škole u nekim sredinama. Mogu misliti na koje se to sredine odnosi! Ovako, kao što rekoh puno puta, ja sam došla od preko prije 14 godina. Tamo gdje sam živjela, svi, ali baš svi su išli u srednju školu. Ne znam nikoga tko nije išao ili u gimnaziju, ili ekonomsku, strojarsku ili neku od strukovnih škola. Blizu su nam bili i fakulteti. Da li u Novom Sadu ili Beogradu. Kako je sad tamo , ne znam i ne zanima me, možda je onda bilo tako jer se imalo love za autobus.Tako.
Sama ideja da odličan učenik ne ide u srednju školu mi nije padala na pamet. Da se razumijemo, i moji roditelji imaju samo osnovnu školu, ali oni su rođeni pedesetih, u kraju gdje medvjed nosi poštu, mama je bila jedina djevojčica u razredu, itd. Kad velim da mi je bilo nezamislivo, htjedoh reći da mislim na 21. stoljeće, i na manje-više urbane sredine, gradiće, sela oko njih itd. Ja sam živjela na selu. Svaki dan sam išla busom u Srednju ekonomsku. Kad smo došli ovdje, malo po malo, ono kroz priču, skužila sam da samo nekoliko djece iz pojedinih mjesta ide u srednju. Bez obzira na ocjene. U okolici grada gdje živim, ima desetak sela, udaljenost od 3 do 8 km, i svaki dan djeca idu BICIKLOM u Srednju. Dok su išli u Osnovnu, bio je osiguran besplatan prijevoz. U Srednjoj, e snađi se druže! Svaki dan su prolazili pored moje kuće. Sad živim blizu centra, pa ih više ne viđam, ali ta djeca i dalje idu 7-8 km biciklima svaki dan. Zamislite vrućine, vjetar, kišu, mraz, snijeg, poledicu. Ta jadna djeca voze sa kišobranima, nogavice su im potpuno mokre, ustvari, mokre su im rifle do polovice butina. Neki nemaju kišobrane, kiša često iznenadi, vjetar šiba kroz ravnicu, mokra kosa im se slijepila uz lice, mokre jakne, ruksaci. Svako malo naiđe šleper ili neki specijalac, pa ih namjerno zaprska. Znalo je biti i prometnih nezgoda. Ponekad ih obiđe auto iz čijeg gepeka viri bicikl. Netko od njihovih suputnika-sapatnika je ovaj put imao sreće, sreo ga je susjed ili je došao netko od njegovih sa autom. Kad je veliki snijeg i dvocifreno ispod ništice, onda ih nisam viđala. Ide ih po nekoliko u autu, ili plate autobus. Neki stopiraju, dobar dio puta pređu pješice, kasne na nastavu. Bicikli se ostavljaju stotinjak metara od škole u jednom dvorištu. Ponekad dođu poslije nastave, i bez obzira na lokot, umjesto svog montića nađu stari krš sa probušenom gumom. Ili ne nađu ništa. Neki dobiju ni krivi ni dužni još i batine doma. Treba se kupiti novi bicikl i par dana plaćati autobus. Ovi novi bicikli često nemaju ugrađena svjetla, pa ih još i policija sačekuje i hvata (nek hvataju bolje petog ortaka!). Jedna cura je išla samnom ovdje u razred. Kaže da imaju sreće jer su "blizu". "Šta da sam 20 km od grada ? Ni ne bih išla u srednju!" Cura je završila školu, radi kao tajnica u jednoj firmi, da je bila iz nekog udaljenog mjesta, sad bi brala duhan i čekala od muža da joj da za uloške. Oni su bili blizu, pa su išli bajkom. A oni iz udaljenih mjesta ? Mnogi ne idu. Zašto ne idu?
Ako uzmemo u obzir da su ovdje plaće prosjek 1700 kuna, da se moraju platiti režije, jedva uspije ostati 400 kuna i više, za mjesečnu kartu. A ako imamo dvoje djece, ili čak troje ?Ako tata ostane bez posla, onda nema škole. A mnogi ostaju bez posla. Posla nema. Odlaze mladi ljudi. U Zagreb, Osijek. Novi hit je Rijeka i Zadar. Oni koji rade trpe takve gluposti i poniženja, ali su sretni što ipak imaju posao. Ako se i uspije skupiti za mjesečnu kartu, onda se upisuje škola nakon koje možeš odmah raditi. Rijetki studiraju.Nema se za faks; knjige, stan, hranu, prijevoz.... Nismo ni mi imali. Evo me ovdje i tipkam, vraćam se u siječnju na posao i grozno mi je tamo, nisam zaposlena u struci, i strijepim hoće li me pozvati nakon porodiljnog. Nekad je gimnazija bila elitna škola. Onda je došlo vrijeme kad su u gimnaziju išli oni koji nisu mogli ništa drugo upisati. U Osnovnoj školi trojkaši, ispod časti ići za zidara, pa ajmo u gimnaziju. Roditelji od tog djeteta su sa ponosom pričali kako imaju gimnazijalca, a svi drugi su ih slušali sa sažaljenjem, jer više nije ono doba kad možeš sa gimnazijom naći nekakav posao. Osim ako nemaš tešku štelu. Čula sam da se to sad mijenja. Opet gimnaziju upisuju dobri i najbolji, opet se vraća taj neki elitizam, ali desetak godina nije bilo tako. Danas, mahom su to djeca doktora, profesora i sl. Ima se za faks. A onaj ostatak koji uopće ne ide u srednju, za njih naš ministar ima plan. Nemam ništa protiv čovjeka, povremeno ga vidim na Dnevniku, ne idem u školu, djeca su mi još mala, ne znam ništa o današnjem školstvu. On kaže da će za tu djecu, koja završe samo Osnovnu, raditi promotivne akcije, ili što već, da se poveća broj upisa, i to u gimnaziju ! Jer imamo premalo visoko obrazovanog stanovništva, a oni koji završe gimnaziju, odlaze na faks!!!
Pa čovječe, gdje ti živiš? Ovo je Slavonija! Dolaze iz Sudova ljudima plijeniti svinje i piliće zbog dugova, cvika se struja ljudima, ljudi žive od mlijeka za koje ne dobiju novac, hadezeovci su sjebali sve što se sjebati može. Kupovinom mandata i muljažom dolaze do stolica gradonačelnika i sličnog, zbog ovakvog Izbornog zakona. Kako će to dijete upisati gimnaziju, kad mama u trgovini u bilježnicu upisuje prašak, vegetu, šećer, a i germu, pa peče domaći kruh jer imaju žito u depozitu. Daleko smo mi od Zagreba. Sad će me netko oprati jer spominjem Zagreb, i reći da oni plaćaju prirez. Baš me briga. Treba vidjeti kako se živi u bivšoj ratnoj zoni. Ovo me jednostavno razljutilo. Veli jedan dečko na TV-u jučer, kako je morao napustiti školu jer nije imao od čega platiti olovke za tehničko crtanje. To je sirova realnost i svakodnevica slavonskih sela. A kad sam bila u rodilištu!!! Samnom u sobi je bila ženska sa faksom, ja sa srednjom i kojim tečajem za komp, i dvije od 15 godina. Samo Osnovna škola, udaja i odmah dijete. Pa i same su djeca. Kaže jedna da je nakon osmog razreda otišla živjeti kod dečka, nisu se vjenčali, on radi sa zidarima, ... veli joj ova cimerica (sa faksom) da kako joj je mama tako što mogla dopustiti. Pa i mama je tako napravila , udala se za tatu sa 16, još se nisu vjenčali,.....I sad da takva cura upiše gimnaziju ! Gimnaziju?! Pa pitanje da li je imala paket novih gaća kad je odlazila od svojih. Gimnaziju! One jadnice koje se ne udaju, prisiljene su raditi u birtijetinama, a radit u birtiji u slavonskom selu, nije isto kao u Istri. Ovdje se smatra da ženska, bila to ili ne, samim tim što konobari u seoskoj birtiji, automatski se proglasila za kurvu. Ili idu u nadnice, preko Zavoda u Njemačku brati šparoge, ... Gdje su novci za novu odjeću, knjige, pribor, ionako su njihovi jedva mogli platiti knjige u Osnovnoj, a za neke razrede su i po 600-700 kuna. Moram stati, pišem preduge postove. Kaže ministar da bi trebala djeca upisivati gimnaziju! I šta da rade sa njom u Gornjem Predrijevu ili Hum Varoši? Jedino mogu kupiti varganje, ali ni njih nema cijele godine.
Posla, posla, odjebite sa pričama, prepucavanjima, izbornim muljažama, dajte nam posla! Nikoga ne zanimaju vaše gluposti, daj nešto konkretno! Ako roditelji rade, ako se plaća mlijeko, onda ima novaca za autobus. Ili su oni gore upoznati sa tim problemom, pa su osigurali toj djeci besplatan prijevoz? A šta znaš, možda i jesu. Daobogdabogda. Možda jedna Slavonka samo bezveze mlati jezikom i čudi se našim političarima. Vozdra















17.05.2006. u 13:22 | 13 Komentara | Print | # | ^

UN dijeta i još svašta



Da sama sebi ne pljunem u usta, s obzirom da je ovaj blog otvoren zbog skidanja kila, a pretvorio se u čisti egzibicionizam, evo ideja što jesti i kuhati dok ste na UN dijeti.
Mesni dan; štruca od faširanog sa kuhanim jajima, zelena salata, šnita kruha, juhicaaaa. Pile s mlincima, ali bolje da nema puno masti u onom saftu. Dva- tri komada piletine, malo mlinaca, salate i vidite da ti mlinci zamjenjuju šnitu kruha. Pripaziti na količinu.
drugi dan; police krumpira. Prerezati desetak krumpira, može i više, dobro zagrijati pećnicu, poslagati u pleh, posoliti, na vrh prsta malo ulja i posuti po policama.Peče se oko, otprilike, čirka, cirka, oko pola sata. Zašto sam napisala "desetak krumpira, i više" ? Jer imam muža koji je porijeklom Ličan, ustvari njegova stara, pa me pili da je to njihovo "nacionalno jelo" (nisam znala da postoji ta nacionalnost, ali nema veze). Ja mu onda narežem suhog, skuham jaja, usolim luka, i on se osjeća kao da sjedi u drvenoj kolibi, na sred prostorije vatra, puno dima, vani ovce bleje, snijeg do pazuha, i sve tako redom. Jest da on to nikad nije vidio u živo, ni u Slavoniji, a kamoli u Lici, ni kolibu, ni vatru na sred kuće, mislim da nikad nije ni bio tamo, ali nema veze. Ovo nije uputno spominjati njegovom tati, koji je porijeklom Šokac, njegovi došli iz Bosne prije par stotina godina, baba je mađarsko-njemačko-podravski mix, svi svojataju ovaj krumpir, pa bi moglo doći do krvoprolića u familiji i rekonstrukcije u "Istrazi", sve zbog toga čije su zapravo police, tj. čije je to "nacionalno jelo". Tako. Ja jedem samo krumpir i salatu, on sve ostalo.
Dobro je i dan prije skuhati lonac graha. Tako da taj dan ne moram kuhati ništa, a muž jede grah dva dana zaredom. Kako u tom grahu uvijek ima slanine, suhih rebara, kobasice ili šunke, on se opet osjeća kao da sjedi pored nekog ognjišta. Jako bitno za priču. Jako je bitno da on ne sazna da ja pišem neki kvazi-blog, jer je dovoljno informatički pismen, pa bi bili mi u rekonstrukciji "Istrage" uz komentar Branke Romac. Branka bi rekla zašto je zapravo došlo do nemilih događaja, što je to blog, i čije je nacionalno jelo "grah sa suhim rebrima". U menijima srpskih restorana je nekad pisalo "pasulj sa suvo meso". To je onda to. Samo što je naš grah sigurno bolji od njihovog pasulja, kao što je sve naše najbolje na svijetu, a najbolje od svega su rekonstrukcije stvarnih događaja u emisiji "Istraga".
Treći dan, znam za večeru ispeći palačinke. Pojedem tri. Čije je to nacionalno jelo zapravo, ne znam. Pokušala sam rasvijetliti misterij, ali taj podvig nije polučio uspjehom. Naime, tamo preko di sam živjela, peku ljudi palačinke. Ovdje peku palačinke. Učila francuski u školi, tamo se vele "le creppes" ili tako nekako. Imaju i one debele američke palačinke sa praškom za pecivo, a ove normalne, naše,oni nazivaju "francuske". Kao što i pomfri, pohani kruh i mnoge druge stvari za jesti, kod njih imaju prefiks "french". Valjda im je to fancy. Nemam pojma. Bili kod nas prije par godina Mađari ugraditi rotet(n)e. I ja slučajno imala palačinke na stolu. Jedan je bio Mađar vulgaris, a drugi pripadnik naše manjine tamo, radi kao profa u školi, a u fušu je prevoditelj ovima što po Slavoniji postavljaju rolet(n)e. I sjeli ljudi, ja skuhala kavu i ponudim ih kolačima. A ovaj Mađar stao vikati "palačinte, palačinte". Ja htjedoh ispasti jako pametna i obrazovana, pa rekoh ovom našem, Hrvatu, kako je to austrijsko nacionalno jelo, jer oni vele "palačinken" ili "fan kuhen", fan je tava, a kuhen je kolač. Sva sam blistala od ponosa, opet je bljesnula moja ponicljivost, načitanost, obrazovanost i logično razmišljanje. Radnici nisu pokazali neko oduševljenje kad su čuli što sam rekla. Nisam ih nešto impresionirala ni kao intelektualac. Obojica su bili jako povrijeđeni. Palačinte su naše jelo, reče tada mađarski Krokan. Mađar je kimao glavom, govorio "palačinte mađarorsag, mađarorsag palačinte" i brisao fleku na majici, jer je iscurio pekmez od višanja. Savjet; bolje koristi neki gušći pekmez, i da palačinke nisu jako vruće. A moja šogorica je u Austriji, i rekla sam joj da su palačinke mađarsko nacionalno jelo, i onda je njena prijateljica Austrijanka, po imenu Anemari, rekla da Mađari seru kvake, jer kako "fan kuhen" mogu biti mađarski kolači, kad je "fan" njemačka riječ i znači tava, a palačinke se peku u tavi. Ne znam da li kod njih postoji neka emisija kao kod nas "Istraga", možda i ima, možda imaju i rekonstrukcije stvarnih događaja (meni najjača ona o "zagorskom krvoloku" Vinku Pitanriću, a ni ova sinoć nije bila loša, pogotovo kad Živko Korać viče "ustaše, ustaše, jebam vam majku ustašku, dobra vam ova hrvatska piva"). Mada si ja nešto mislim, i dođem tako do zaključka da Austrijanci nisu u stanju napraviti jednu tako dobru i kvalitetnu emisiju, ni oni a ni itko drugi, a takvu dramaturgiju, glumce naturščike, bespotrebnu golotinju, autentični govor pojedinog područja, babu jataka koja sjedi pored prozora i šije (na mašini), Jovana koji pije dobru hrvatsku pivu, .... oni, i svi drugi, mogu samo sanjati. A sigurno nemaju ni Branku Romer. Toliko o palačinkama.

Za taj treći dan se može kupiti i jedna "Snjeguljica" u trgovini. I naravno, poslije štanga čokolade.

Voćni dan; voće razno. Banane za ručak mogu, ali ne više od dvije. Najbolje je ljeti, kad su jeftine lubenice, bilo od ovih mojih zemljaka, bilo da su iz Makedonije. Tema za "Istragu"; kako zelena mafija uništava poštenog hrvatskog seljaka po imenu Vlada, koji je došao od preko, tamo imao dva maksima zemlje, dva kera i dve mačke, a sad jedva uspije skupiti za polovnu Vectru jer vodi rat protiv nepoštenog makedonskog seljaka po imenu Blagoje. Taj rat gubi jer su njegove lubenice za kilu - pet kuna, a vo Makedonija - kunu. Ustvari, najbolje je držati ovu dijetu u kolovozu.Onda su lubenice po kunu, i pored ceste, i u Billi (vo Makedonija). Nije loš ni rujan. Pored ceste, pogotovo pred kraj mjeseca, platiš jednu, dobiješ dvije. Ovi pored ceste vele "dve". U Billi ne vele nikako, jer kod njih više nema lubenica.

Znam napraviti cedevitu lajt, ne da kupim takvu, nego u bocu od litre i pol, stavim cedevite, ali ne puno, taman da malo oboji vodu, i tim se natakam. Kava sa mlijekom se može piti samo onaj prvi dan kad se jedu bjelančevine. To je onaj prvi, takozvani Mesni dan.

Sad kad sve ovo pročitam, ispada da mi uopće nemamo svoju kuhinju. Onu nacionalnu. I sarma, i juha, i palačinke, i fiš, i gulaš, i paprikaš, i škampi na buzaru, i dagnje na buzaru, i brodet, i pašticada, i štrukle, i knedle, i grah sa suhim mesom, i ćevapi, i sitni kolači, .... se mogu naći u susjednim zemljama, a i šire. Kaže mi baba Jana da su naše nacionalno jelo žganci. Ajd, dobro, a to prave i u Brazilu, i u Italiji, i preko, i zovu ih kačamak. Koje bi na kraju bilo naše nacionalno jelo ? To se mogu pitati oni koji nisu na UN dijeti. Mi ćemo probati izdurati Voćni, a nakon toga, i Vodeni dan. Najbolje je naštelati da nakon Vodenog, Mesni dan spadne u petak, kad možemo bez rušenja po kući i titranja pred očima, uživati u "Istrazi" i novim rekonstrukcijama stvarnih događaja.

Svi ostali, dobar tek!















13.05.2006. u 20:13 | 18 Komentara | Print | # | ^

Imate novu poruku

ovo moram napisati

Nisam neki tip od mobitela. Većina poruka koje mi stižu su od banke. Viđam ljude koji po cijeli dan nekog vraga tipkaju, stižu im poruke, pa tipkaju opet, pa šalju i tako u krug. Ja sam totalna suprotnost. Da nema ove banke i Obavijesti o mom tekućem računu, rekla bih da imam svega nekoliko poruka u mobitelu. Ovaj koji sad imam je neki simens. Imala sam prije onaj pretpotopni preklopni erikson (uopće ne znam ni kako se pišu ti nazivi, niti me zanima), i za Božić prije dvije godine, ja sam dobila od muža novi sa kamerom i sto drugih funkcija koje uopće ne koristim, ne znam ih koristiti, i ne zanimaju me. Bila sam ljuta zbog tog dara. Ja sam htjela neku knjigu ili kakvu kozmetiku. Prodala sam stari erikson, uslikala djecu par puta, i to je to. Dok sam radila, služio mi je umjesto vekerice. Odmah prvi dan sam zaspala, nisam znala namjestiti budilicu, došla sam sa sat vremena zakašnjenja na posao, bila glavni predmet zajebancije cijeli dan, a kad radite sa puno ljudi, od kojih su mnogi muškarci, onda krenu razne dvosmislene pričice zašto sam zaspala, "tko je lego na gaće" i slično, dok ne dođe nova žrtva koja kasni na posao. Tako, to vam je moj odnos sa mobitelom. Jedna sam od rijetkih kojima je to muka koju uvijek traže po kući, pa ju nađu tek nakon poziva sa fiksnom telefona, ukoliko ne iscuri baterija. Da, i to punjenje mi ide na živce. Meni mobitel zbilja služi samo za hitne pozive kad sam negdje vani, ili na putu. Za čas prođe onih nekoliko mjeseci kad moram obnoviti bon. Tako.
I sad šta sam ja htjela? Prvo i prvo, vidjeli ste kakakv sam očajan mobitelac. Sad slijedi nastavak; prije godinu dana, žena od jednog mog dragog rođaka rodila. I ja i muž nakon 3 mjeseca odlučimo otići kod njih u babinje. Kako je ovdje jako bitno da se nekome odužiš i slično, a oni meni nisu bili "dužni", jako su se začudili kad smo se suprug i ja pojavili sa punim vrećicama, robicom i novcem koji smo stavili bebi pod jastuk. Nisu oni znali da sam većinu toga kupila u Austriji na nekom sniženju, mada je sve bilo jako lijepo. Možda se u tim rozim stvarčicama ogledala moja želja za curicom. Ne znam. U svakom slučaju, stric je navodno plakao kad smo mi otišli, dizao u nebesa mene i mog muža i tako. Ja sam rodila prije četiri mjeseca, i bili oni meni na babinjama da "se oduže". Žena od mog dragog bratića je bila opet trudna i trebala je roditi za par tjedana. Rodila ona dečka, vidjeli se slučajno kod doktora i pita ona mene kad ću doći. A čuj bejbe, doći ću, ali moj muž je upravo u gipsu, imam dvoje djece, čim se on oporavi idemo delati na kuću, moram se brinuti i o djeci i o njemu, u svakom slučaju ću doći, a kad, e ne znam. I tako to bi.

Nakon par dana su krenule njene poruke. Pitala me je kad ćemo doći. Rekla sam da ne znam, ali ću joj se javiti. Da vas sad ne tušim, poruke su dolazile svaki drugi dan, a nakon Uskrsa svaki dan, i to nekoliko puta. Čestitala mi je blagdan i pitala kad ću doći. Onda su krenule poruke tipa da kako sam ja, muž i klinci i hoćemo li doći danas, a ako budemo dolazili, kad točno, i slično. Meni ni na kraj pameti nije bilo da dolazim zbog silnih obaveza, ali sam mislila doći svakako, pa mi je to počelo lagano ići na živce. Onda bi došla poruka "Kako si ?". A ova ne zna koji sam ja zagriženi antimobitelac, pa joj ne bih odgovorila, a ako bih, onda bi slijedilo "Hoćete li doći danas ? ". Jednom sam popizdila i napisala joj da mi muž sad radi drugu smjenu, da radi i vikend, a u subotu poslije ide delati na kuću, slobodni smo u nedjelju. Ona je rekla da oni ne mogu u nedjelju jer su "zauzeti" što god to značilo. Ja sam joj onda napisala "Pa reci više onda kad želiš da dođemo?". Kao može bilo koji drugi dan, ali poslije pet, kad moj dragi bratić dolazi sa posla. Već sam počela sumnjati u zdravi razum mog bratića, i pitati se kojeg je to daveža dosadnog oženio. Dobro, prošao taj tjedan, muž došao s posla u nedjelju i kaže da bi mogli do ovih. Ja mu velim da su oni rekli kako su zauzeti. Ode on sa klincima vani, ja odmah usisavač i krpu u ruke da dovedem stan u red. Stiže poruka. Oni su sad slobodni POLA SATA, pa mi MOŽEMO doći. Ja popizdila. Ma tko si ti kozo jedna da meni sad pišeš raspored šta ću ja raditi, jel ti misliš da si mi ti numero uno stvar na svijetu ?!!! Ti ćeš meni izigravati Anu Karenjinu ili koga već, pa ono, danas nam je dan za primanje, i Naša Visost će odvojiti pola sata svog dragocjenog vremena za goste. Ma odjebi u skokovima! Bila sam ljuta ko ris. Nisam joj odgovorila ni tad, ni nakon pola sata. Sutradan opet ispočetka. Stiglo je nekoliko poruka, i kad sam joj ja rekla da radim u bašči (znači moram završiti posao, doći ovamo, istuširati se, spremiti djecu), muž frajka sa mojim tatom,..... pitala je kad ćemo doći! Onda je nazvala i pustila da jednom odzvoni i prekinula. A ja sam sisala veslo ! Nisam luda da ju zovem, zato je odmah i prekinula da bi bio zabilježen poziv, pa da moram nazvati. I uvijek je u tim porukama bilo "hitno mi javi", "odmah" i slične trice. kaže mi stara da koji joj je klinac jer "ja nisam njoj dužna" ja joj velim da mi to zbilja nije bitno, jer se ne radi o njoj nego o bratiću, pa kaže ona ajd otiđite da ju više skinite sa dnevnog reda. Pošaljem ja poruku, naglašavajući gužvu u kojoj sam cijeli dan, da mogu doći u osam. Može. Krenuli mi autom, kad smo ulazili u njihovu ulicu bilo je već 7:40, dok smo se vozili stigle su tri poruke i jedan prekinuti poziv. "Da li dolazimo ? ". Da dolazimo, antikriste jedan, davežu jedan glupi, kozo nad kozama ! Nisam joj poslala ništa nazad.Dobila sam želju da se vratim, nazovem ju i pitam zna li ona što je to lobotomija, i da li je možda imala sličan zahvat. Došli tamo, obavili to čudo i došli doma. Najzad imam svoj mir. Izbrisala sam svaku uspomenu na te poruke, mada sam i prije stalno brisala, sad ih je bilo ostalo najmanje 20 ! Bez komentara.
Ni muž, ni ja, ni mama, ni svekrva, nikom nije jasno koji je vrag bio ovoj ženi. Ubila me je u pojam. Ubila mi je svaku želju da opet odem tamo. A bratić mi je stvarno legenda od čovjeka, dobar kao kruh, a kojeg je gnjavatora oženio! E majko moja!

Tako, samo da nekom kažem


11.05.2006. u 14:36 | 12 Komentara | Print | # | ^

9. svibanj. 2006.


Krenulo je, krenulo

Jutros, oko 6:25, ja ustadoh. Kao i svako drugo jutro, stadoh na vagu. Kao i svako drugo jutro, očekivah tanku crticu svog kompasa vidjeti oko 88 kg. I tad se nešto dogodilo, da sam odmah raširila svoje pospane oči. 85!!! Ne, nije 85, nego 86 ali kad sam ja tako dugo navikla gledati tu crtu mnogo više desno. Pogledam opet, je, to je to. Yesss! Krenulo je, krenulo.

Koji je recept. Pa jučer sam bila kao ptica trkačica. Bio je voćni dan, osim toga bila sam u kupovini u Billi, pa tako nisam uzela najdraže slane štapiće sa kikirikijem (one iz Srbije što je na njima nacrtan dabar ili neka takva zubata životinja), nisam uzela majonezu, nisam uzela grickalice,... uzela sam jogurta za današnji Dan bjelančevina, uzela sam multivitaminskih sokova, za jučerašnji Voćni dan.
Bila sam sa malim kod doktora, pa sam onda išla raditi na svojoj kući, pa sam sadila bašču, 60 struka paradajza, puno dovučenih kanti vode,....ako nekoga zanimaju detalji (što sumnjam) dam mu broj od svoje mame pa neka si popričaju što smo sve sadili. Ona je bila majstor, a ja šegrt koji vuče, i vuče i vuče vodu. Dobra vježba za ruke i noge. Donijela mama nekih kolača, i kad sam ja na to izvukla jabuku iz ruksaka, nije me pilala, jer kuži da ne smijem sve zeznuti sa jednom mađaricom, pa ih je sklonila.
Onda sam došla doma (ovdje) spremila se i otišla na jedne babinje, došla doma oko devet, dok sam bebu presvukla, izmjerila temperaturu, igrala se, uspavala, onda udovoljavala hirovima starijeg sina, odgledala Seinfelda, bilo je već kasno, a meni je zadnja stvar na pameti bila hrana. Popila sam dvije čaše onog finog Vindijinog "đusa" i to je to. Spavati, spavati, spavati,....

tako

Idemo dalje, moram obući traperice koje sam si kupila kad sam ostala trudna i koje sam nosila do petog mjeseca trudnoće. Oko Uskrsa sam ih probala navući. Prije par dana sam ih mogla i zakopčati. A neću ih dirati do petka, odnosno subote, kad prođe još jedan voćni dan

09.05.2006. u 06:38 | 9 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< rujan, 2006  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Ja sam friška mama. Rodila sam svoje drugo dijete prije nepunih četiri mjeseca. Dojim. Želim smršaviti. Ne želim ići na neke resriktivne dijete, jer se ne radi samo o mom zdravlju, već tu imamo i jednu predivnu, naprednu bebicu. Imam kila.. puno. Na porodu sam je bila trocifrena brojka. No comment! Želim opet biti komad kao nekada. Za sada mi je cilj 80 kg. Moram se disciplinirati, jer se doslovce prežderavam. Eto, blagdani su prošli, a ja opet preko devedeset kila

Linkovi

blog.hr
Monitor.hr

erich2.
wannabethin
dubai2
zarjamama
slobs
annne
cadez
zrinskopismo
906090

volim sve što vole mladi

...i oni malo stariji.

Omiljena knjiga - Lovac u žitu
Omiljeni film- American Beautty

Obožavam čitati kad imam vremena, a to je u zadnje vrijeme rijetko. Kad klinci porastu, i kad budem imala puno puno love, voljela bih vidjeti Aziju. Europa mi nije nešto, sve je na isti kalup. Ako kužite što želim reći.

Blog sam pokrenula da sama sebe motiviram na mršavljenje, ali što zdravije, jer imam i bebicu. kiss

U zadnje vrijeme pišem. Uglavnom kratke priče. Kad skinem nešto kila, a to mi je sad jedna velika briga, onda ću nešto ovdje objaviti. Još nešto o meni. Živim sa suprugom i dvoje djece. U braku sam 7 godina. Kupili smo kuću koju adaptiramo, i planiramo u narednih nekoliko mjeseci preseliti. Živim u jednom slavonskom gradiću. Trenutno sam debela, i nadam se da ću uskoro mijenjati podatke na ovom blogu, tj. da više neću ni misliti niti spominjati svoju kilažu, odn. tonažu



idu mi na živce: Branka Šeparović, ne moram objašnjavati zašto
Branko Uvodić (u srcu prkosne, ponosne Slavonije, Podravine, Bilogore ili čega već), Boris Mirković, ma čovjek je jednostavno fe-noo-mee-naaa-laaan, pogotovo kad vodi "Žutu minutu" a ja to moram gledati jer imam sina od 3,5 godine, kad je Izbor za miss, mada to ne gledam, ali uvijek naletim na TV-u na neku raspravu o tome, a svi se ufuraju u to, samo zbog neke frajle koja će se ionako udati za nogometaša i bolit će ju đon za nas sve skupa dok bude obilazila butike u Milanu i kupovala sa popustom jer je žena od toga i toga. Matko iz BB, jer je obična seljačina i sirovina, i kao predstavlja Dalmaciju, a ja znam odande masu dobrih ljudi. To se gledalo jer imam sina od 3,5 godine. Danijela Martinović, najbolja mi je bila kod Zuhre, kad je onim namješteno-bebastim glasom, složene slatke face, treptala okicama (da mi je znati tko samo pada na ovo) na svaku riječ odgovarala "A Gospe moja blaaaženaa...", fuj. Neka si samo pogleda tekstove i koje gluposti pjeva. Magazin i sve vezano uz njih. Ne moram objašnjavati zašto. Mijenjam ženu. To mrzim iz dna duše. I još neke stvari na RTL-u. Ima toga još, kad se sjetim, napunim box....

Da li ja išta volim? Pa volim, već sam rekla da volim sve što vole mladi, skupljam salvete i želim se dopisivati sa mladima iz cijeloga svijeta. Volim EKV, i The Pixies, volim Ali G in d havs, bez obzira na seksističke komentare, pogotovo onog reportera iz Kazahstana. On mi je idol.... Volim i G.Klimta, kad gledam one njegove tete, zapitam se da li se meni zbilja sviđaju samo muškarci. Volim baroknu glazbu, pogotovo Bachove "Brandenburške koncerte". Satan Panonski reče "Kao što pank srce veseli...". Debelamama reče "Kao što Brandenburški koncerti srce vesele...". Nije rima, ali meni štima. Sad će neki ozbiljno-glazbeno-obrazovani frik reći da su ti koncerti već kliše, i da to svi vele. Ali ja sam bosansko-poljski miks, odrastao u Vojvodini, moj tata je svake nedjelje slušao Radio Sarajevo i "Selo veselo" koje je počinjalo sa "U mom selu dvije žene plaču, limuzina zgazila krmaču..." (živa istina), pa se može reći, u vezi glazbe, da sam dobro i ispala. Volim i film "Magnolija", ponekad me strah da ću ispasti kao onaj što je hodao po kvizovima, volim Klajv Ovena, jedno vrijeme sam čak bila zaljubljena u lik iz knjige; Dostojevski "Bjesovi", a tip je Stavrogin. Kažu da sam kao dijete voljela jesti šampitu.
Kad se sjetim ostalog, napunim box......